Promena.
Umorila sam se.
Umorila sam se od stalnog trcanja, od stalnih obaveza, od stalnog provoda, od toga da budem svugde najbolja.
Prinudjena sam da se umorim.
Ceo zivot mi se sastojao od ucenja, rada, takmicenja, debate, posla u kuci, brige o sestri.
Uradi ovo, uradi ono, odrzi savrsen red u kuci, nateraj sestru da uci, budi bolja od konkurencije, napravi savrseni case za dbtu, nahrani se, citaj nesto, proveri mail, odgovori na mail, skuvaj si jel, organizuj milion turnira skoro sasvim sama. Napisi projekat, volontiraj. Popij kafu da ne zaspes.
I uprokos tome uspevala sam da uzivam. Volela sam sve to. I pored toga sam imala vremena za provod, prijatelje, kafu posle skole. Izlaske. Decake. POvremene poroke. Putovanja. Odmore.
Ali, i to je bilo planirano. Nije bilo spontanosti. Bilo je zapisano nedelju dana ranije u rokovniku sa sve terminom. U nedelju uvece samn pravila tacan plan za nedelju. Sa sve satnicom.
Ipak sam uzivala. Sta sad, tako je kako je, dok god sve stizem i uzivam u tome je super.
Bila sam jedna od najveselijih osoba koju su ljudi poznajali, prepoznatljiva po vedrosti, sarenoj odeci, mindjusama. Po tome kako sam se radovala najmanjim stvarima, obozavala shopping, baletanke, po povremenim histericnim ispadima koji su svima bili simpaticni, povremenoj razmazenosti, pripravnosti.
A onda sam saznala da cu u sledecih nekoliko meseci biti skoro sasvim nesposobna za rad. Zdravstveni problemi.
Na neki nacin me je to slomilo. Pokusala sam da napravim plan, sta kad treba da uradim da bih sve stigla do operacije, da 6 nedelja nesposobnosti ne napravi veliku stetu.Medjutim, naisla sam na problem. Ogroman problem. Nema vremena za sve. Nikako nema vremena za sve. Nesto cu morati da ostavim, zanemarim.
Neki mi kazu da ostavim odredjene obaveze u vezi dbt-e. Medjutim, niko ne shvata koliko meni to znaci, koliko to volim. Isto koliko volim druzenje, ispijanje kafe, izlaske.
Ostali mi kazu da se manim volontiranja. I to volim.
Tesko mi je da ostavim nesto. Sta god da odaberem, bice deo mog dana, deo mog zivota. Deo bez kojeg cu do daljnjeg ostati.
Pokusavam da se utesim time sto ce to biti privremeno. Mozda pola godine. Cini mi se da mi je onda lakse. I odlucim bez cega da ostanem. A nesvesno sam sve nerovoznija, sve umornija, sve vise posana, bezvoljna. Nema vise one vedre devojke. Nema vise smejanja. Cak i mindjuse uspevam zaboraviti staviti. Ljudi me ne prepoznaju. Sestra me ne prepoznaje.
Mozda ce mi nakon sto sam ovo napisala biti lakse. Mozda. Ako ne... Nadam se da ce biti sve isto kao ranije nakon pola godine. Nadam se.